Antova glina

Antova glina — Legenda o grnčarima iz Oćevija

Predgovor

Postoje sela koja žive od šume, sela koja žive od stoke, sela koja žive od onoga što mogu prodati susjedima na sajmu. Oćevije su živjela od zemlje — ali ne od one na kojoj su sijali, nego od one koju su kopali. Gline s Lisičjeg brda, crvenkaste i masne kao maslac, koja se u rukama vještog majstora pretvarala u nešto što nitko u vareškom kraju, a ni daleko izvan njega, nije mogao ponoviti.

I. Lisičje brdo i njegova tajna

Lisičje brdo zvalo se tako jer su ga, prema pričama, nekad nastanjivale lisice u tolikim brojevima da bi u sumrak cijela padina zamigoljena. Do kada je to zapravo bilo — nitko nije znao. Ali ime je ostalo, kao što imena ostaju i kada razlog za njih nestane.

Brdo se dizalo zapadno od sela, strmo i obraslo grabovinom do otprilike polovice visine, a onda odjednom golo — stijena i zemlja, bez trave, bez drveća. Djeca su ga izbjegavala jer je tlo bilo klizavo i neugodno, žutocrveno, ljepljivo poslije kiše. Odrasli su ga dugo ignorirali iz istog razloga.

Sve dok jednog ljeta, negdje oko 1580. godine, Blaž Barkić — djed onoga koji će postati legenda — nije sjeo na tu kližavu padinu, uzeo šaku te žute zemlje i počeo je mijesiti u dosadi, čekajući da mu sin siđe s brda gdje je tražio zabludjelu kozu.

Blaž je bio grnčar — ali loš grnčar, što je sam sebi priznavao bez srama. Radio je posude koje su curile, žare koje su pucale na vatri i pladnjeve koji su se krivili dok su se sušili. Glina s doline bila mu je neposlušna i hirovita.

Ali ova glina u rukama — bila je nešto sasvim drugo.

Bila je glatka na način koji se ne može opisati riječima nego samo dlanovima. Nije se lijepila za prste nego je klizila s njih kao svilena tkanina. Nije pucala dok si je savijao, nego je pratila pokret kao da razumije što hoćeš od nje.

Blaž je zaboravio kozu. Zaboravio je i sina. Sjedio je na Lisičjem brdu do mraka i mijesio.

II. Tri generacije do savršenstva

Blaž je počeo kopati. Nije imao alat pa je kopao rukama, kasnije sjekirom, kasnije uz pomoć komšija koje je nagovarao na razne načine — rakijom uglavnom. Iz brda je vadio glinu i nosio je kući u košarama, a onda je radio posude koje više nisu curile.

Nisu bile lijepe. Blaž ipak nije imao umjetnikove ruke, samo majstorske. Ali bile su čvrste, neprobojne i lagane za razliku onoga što su radili grnčari u Varešu ili Brezi.

Sin Ivan nastavio je tamo gdje je otac stao. Ivan je uz čvrstoću dodao oblik — počeo je razmišljati o tome kako lončić leži u dlanu, kako se ručka drži, kako se poklopac pristoji. Putovao je do Sutjeske i Fojnice, gledao tamošnje majstore i vraćao se kući s idejama koje je tada prepravljao na svoju ruku.

Ivanov sin Anto rodio se 1601. godine, u kući koja je mirisala na glinu i dim, u selu koje je već počelo znati što znači imati nešto vrijedno pod nogama.

Anto Barkić bio je treća generacija, i u njemu su se tri generacije slile u jedno.

III. Antove ruke

Teško je opisati kakav je bio Anto Barkić kao majstor a da to ne zvuči kao pretjerivanje, jer sve što se o njemu priča zvuči kao pretjerivanje — a ipak je zapisano, barem u sjećanjima dovoljnog broja ljudi da postane predaja.

Pričali su da je Anto mogao procijeniti debljinu stijenke posude dodirom izvana, bez gledanja. Pričali su da nije nikada napravio dva jednaka predmeta namjerno — svaki lončić, svaka zdjela, svaki vrč bili su, tvrdio je, razgovor s glinom, i glina nikad dva puta ne kaže isto.

Pričali su i da je radio noću, uz jednu jedinu luču, jer je govorio da jutarnje svjetlo čini sve lošijim nego što jest, a podnevno čini sve boljim — a on je htio vidjeti istinu.

Ali uz sve to, Anto Barkić imao je jednu manu — ili vrlinu, ovisno o tome tko priča. Volio je spavati. Ne kao što čovjek voli odmor, nego kao što čovjek voli jelo ili glazbu — s pravom strašću, s predanošću, bez grižnje savjesti. Govorio je da mu san daje ruke — da ujutro, kada se probudi, prsti znaju što rade bolje nego što zna glava.

Ovo je postalo naročito poznato po sajmovima. Kada bi Anto napunio kola vrčevima i zdjelama i krenuo prema Travniku ili Kiseljaku ili Fojnici, gotovo uvijek bi, negdje između sela i prvog brežuljka, podesio uzde, namjestio se na sjedištu i zaspao. Duboko, mirno, s rukama u krilu. Vrčevi bi se tiho kuckali jedan o drugi u slami, a Sivi i Žuti — konji koje je imao godinama i koji su taj put prešli toliko puta da su ga znali bolje od njega samog — koračali bi ravno prema odredištu bez ijednog pogrešnog skretanja.

Pričali su da su ga jednom zatekli u Travniku, posred glavne ulice, kako spava na kolima dok su konji mirno stajali ispred hana i čekali da ih netko odveze na vodu. Handan, han-vlasnik, navodno ga nije htio buditi pola sata jer mu je izgledalo pregrubo.

“Čovjek koji ovako spava,” rekao je Handan, “ili nema grijeha ili ih ima previše pa mu je svejedno.”

Što je sigurno: Antove posude nisu pucale. Nisu curile. Nisu se krivile. Na vatri su postajale gotovo poluprozirne — tanka stijenka od lisičjebrđanske gline, pečena na pravoj temperaturi, dobivala je boju vrelog meda i propuštala je svjetlost na način da si kroz nju mogao prebrojati prste.

Dodavao je i ukrase — ne raskošne ni bombastične, nego linije i točke koje su pratile oblik posude kao da su uvijek bile dio nje, kao žile na listu.

IV. Kako je lončić stigao do Istanbula

Nije to bila nijedna velika avantura. Nije bio ni diplomatski dar ni slučajni susret. Bio je to jedan posrednik u pravo vrijeme.

Oko 1638. godine, kroz Vareš je prolazila karavana trgovaca koji su vozili robu prema Sarajevu, a odatle dalje prema istoku. Jedan od trgovaca, Armenac po imenu Hagop, imao je naviku — skupljao je u svakom mjestu gdje bi stao jedan predmet koji mu se svidio, malu beznačajnost, sjećanje. Cesto je to bila keramika jer je keramika laka za transport, ne mrsi se i ne trune.

U vareškom hanu netko mu je pokazao Antov vrč.

Hagop ga je uzeo, okrenuo, pogledao na svjetlost, prislonio uho uz bok i lako ga kucnuo prstom — grnčari i oni koji razumiju grnčarstvo znaju što taj zvuk govori. Glinena posuda loše pečena gluhо bupne. Dobro pečena zvoni.

Antov vrč zazvonio je kao crkveno zvonce.

Hagop je platio deset puta više nego što je traženo i pitao može li naručiti još dvadeset komada.

V. Narudžba koja je promijenila selo

Anto je primio narudžbu s nedovjerenjem koje brzo prelazi u radoznalost. Dvadeset vrčeva. Za koga? Kamo idu?

Hagop nije objasnio sve, ali rekao je dovoljno: ima kupce u Sarajevu koji imaju kupce dalje na istoku. Anto je pitao: “Koliko daleko?”

Hagop se nasmijao. “Daleko.”

Dvadeset vrčeva Anto je napravio za gotovo tri tjedna — pažljivije nego ikad, jer je znao da idu u ruke kojima nije poznato to što njemu jest. Svaki je označio sitnim znakom ispod dna, pletenicom od tri linije, koji je koristio kao potpis.

Karavana je otišla i Anto je zaboravio na vrčeve. Imao je posla u selu, imao je ženu i dvoje djece, imao je Lisičje brdo koje nije samo kopati.

Godinu i pol kasnije, Hagop se vratio.

Nije sam. Uz njega je bio čovjek iz Carigrada — turski trgovac, ugladjen i miran, koji je govorio arabskim i turskim ali i nešto malo bosanskim, dovoljno da se razumiju. Donio je sa sobom novac i novu narudžbu: sto komada. Vrčevi, zdjele, posude za kuhanje. Rekao je da su Antovi vrčevi vidjeli Istanbul, da su završili na Kapalı Çarşıju — Pokrivenom tržištu — i da su se prodali brže nego što je očekivao.

Anto je sjeo na klupu ispred kuće i dugo nije ništa rekao.

“Sto komada,” ponovio je na kraju.

“Sto,” potvrdio je Turčin.

“Trebat će mi pomoć.”

VI. Grnčarsko selo

Ono što je slijedilo nije se dogodilo preko noći nego tijekom nekoliko godina, ali smjer je bio jasan od trenutka kada je Anto počeo učiti susjede.

Nije bio škrt sa znanjem — to mu je uvijek priznavali. Nije krio tajne pečenja ni mješavine gline. Pokazivao je svima koji su htjeli gledati, a u selu je htio gledati gotovo svaki muškarac jer je grnčarenje donosilo novac koji zemlja nije davala.

Osnovao je nešto što bi se danas nazvalo radionicom — tada je to bila samo duža kuća na kraju sela s nekoliko kola i velikom peći od kamena. Radio je sa sinom Ivanom mlađim, s trojicom susjeda i s jednim mladićem iz Vareša koji je došao na nauk i ostao zauvijek.

Oćevije su postale grnčarsko selo. Karavane su dolazile. Ime Barkić postalo je, u određenim krugovima, zajamstvo kvalitete — ako je ispod lonca bio taj trojni pleter, znalo se što se dobiva.

Anto je živio do sedamdeset i dvije godine, što je za ono vrijeme bila starost patrsijarha. Radio je do zadnjeg desetljeća — sporije, ali jednako pažljivo. Pričali su da je na kraju radio samo po komad tjedno, ali da je svaki od tih komada bio bolji od svega što je ikad napravio.

Umro je 1673. godine. Na klupi ispred radionice, kažu — s glinom na rukama.

VII. Što je ostalo od gline

Lisičje brdo i danas stoji zapadno od Oćevija. Tko god se popne na onu golu, klizavu padinu, i uzme šaku te crvenkaste, masne zemlje u dlan — osjetit ce što je Blaž Barkić osjetio ono ljeto kada je čekao sina i zaboravio kozu.

Glina je i dalje tu.

Majstora nema.

Ali u nekim kucama po vareškom kraju — a govori se i u jednoj kolekciji u Sarajevu i u jednom privatnom salonu u Istanbulu čiji vlasnik ne zna kako je to tamo dospjelo — postoje posude s trostrukim pleterom ispod dna. Tanke stijenke boje meda. Ako ih kucneš prstom, zvone.