Gorski Barkić i Gospodar Brda

Gorski Barkić i Gospodar Brda

I. Vitezovi koji su se vratili

Nije svaki čovjek koji krene u Svetu Zemlju tamo i ostane.

Neki se vrate. I to je, ponekad, gore.

Godina je 1208. Bosanskim putevima koji nisu bili pravi putevi — samo mjesta gdje je blato tvrđe od ostalog blata — hodaju trojica muškaraca. Hodaju sporo, ne zato što su stari, nego zato što su iscrpljeni na način koji nema veze s nogama. Iscrpljeni su dublje od toga. Iscrpljeni su u predjelima gdje se čovjek ne može odmoriti spavanjem.

Jedan nema lijevu ruku od lakta. Drugi ima lice spaljeno do pola — ne od vatre, nego od nečega što nije htio opisati. Treći, najstariji, nosi mač kojemu fali križ s drška. Odlomio ga je sam, vlastitim rukama, negdje u Palestini, i bacio u pijesak. Rekao je da mu križ na maču nije pomogao ni u čemu što je vidio, pa ga više ne nosi.

Zovu se — ili su se zvali — vitezovi. Polazili su pred petnaest godina iz Splita, s blagoslovom biskupa i pjesmama naroda. Vraćaju se bez blagoslova, bez biskupa, bez naroda, i bez onoga što su ponijeli sa sobom: vjere da postoji smisao u onome što rade.

Naišli su na Gorskog Barkića u selu Oćeviju, gdje su tražili vodu.

II. Gorski

Gorski Barkić imao je dvadeset i četiri godine i bio je najmlađi sin u obitelji koja nije bila bogata, ali nije bila ni siromašna — bila je samo bosanska, što znači da je imala dosta planine i malo ravnice, dosta ponosa i malo novca, i sasvim dovoljno pitanja na koja svećenik nije znao odgovoriti.

Gorski je od djetinjstva bio onaj koji pita.

Oče Dominiku, zašto Bog dopušta da Mavro izgubi dijete ako Mavro ide svaku nedjelju u crkvu?

Oče Dominiku, ako je đavao toliko slab, zašto ga se Bog uopće boji?

Oče Dominiku, zašto u Svetom pismu Bog ubija više ljudi od Sotone?

Otac Dominik je jednom rekao Gorskijevom ocu: “Vaš sin ima problem s autoritetom.” Gorskijev otac je odgovorio: “Ima problem s odgovorima koje mu dajete.” Nakon toga nisu bili bliski.

Gorski je bio tesar po zanimanju, ali tesar koji je u drvo gledao duže nego što je potrebno. Rezao bi gredu i zastao, i gledao u godove, i razmišljao o tome što drvo pamti. Susjedi su ga smatrali čudnim. Nije im proturiječio.

Kad su trojica vitezova prišla studencu, gledao ih je dugo. Nije vidio junake. Vidio je ljude koji su nešto izgubili što se ne može pronaći.

— Vode? — ponudio je.

Onaj bez ruke kimnuo je.

III. Što su vitezovi donijeli

Vitez bez ruke zvao se Radovan, bio je iz Dalmacije, i pričao je sporo, s dugim pauzama.

Ispričao je Gorskom — ne sve odjednom, jer su ostali tri dana jer nije bilo razloga žuriti — što je vidio. Za Četvrti Križarski Rat koji je krenuo osloboditi Jeruzalem a završio paljenjem Konstantinopola. Za crkve koje su vitezovi pljačkali. Za relikvije koje su prodavali. Za ljude koje su ubijali u ime Boga, koji su se molili istom Bogu drugim imenom.

— Tamo sam shvatio — rekao je Radovan, gledajući u vatru — da Bog kojeg su nam prodali ne gleda odozgo. A ako gleda, odobrava. I jedno i drugo je jednako strašno.

Onaj s opečenim licem, koji se zvao Miroslav, te večeri je izvukao iz torbe nešto zamotano u kožu. Bila je to knjiga — rukopis na aramejskom i latinskom, s ilustracijama koje Crkva nije ilustrirala. Između stranica bili su utisnuti crteži: krugovi s upisanim zvijezdama, formule zvanja, opisi rituala koji su bili toliko stari da je tinta kojom su pisani bila drugačije boje od ostatka teksta — tamnija, skoro crna, kao da je netko pisao nečim gustim.

— Gdje ste ovo uzeli? — upitao je Gorski.

— U Damasku — rekao je Miroslav. — Od čovjeka koji je rekao da ga je čuvao za nekog tko će znati što s tim.

— Što je u njoj?

Miroslav je zatvorio omot.

— Drugi put.

IV. Knjiga

Gorski je proveo tjedan čitajući.

Knjiga je bila dijelom filozofska, dijelom nešto što filozofija nije — bila je praktična. Sadržavala je opise prizivanja koje su njeni autori nazivali različitim imenima kroz različite epohe: Baal, Astaroth, Baphomet, i napokon, u latinskim komentarima koje je netko dodao rubno, jednostavno: Dominus Noster Inversus — Naš Obrnuti Gospodar.

Nije bila naivna knjiga. Nije obećavala lako bogatstvo ni osvetu neprijatelju. Obećavala je znanje — ali znanje opisivala kao nešto što boli pri ulasku, kao što boli gledati izravno u sunce. Pisalo je: “Onaj koji prizove ne prima odgovor riječima. Prima ga osjećanjem koje ne zna odakle dolazi i koje neće prestati.”

Ilustracije su bile precizne. Na jednoj stranici bio je petokraki znak — pentagram, zvijezda upisana u krug, s latinskim oznakama na svakom kutu: Ignis, Aqua, Terra, Aer, i na donjem kutu, okrenut prema dolje: Spiritus Contrarius. Obrnuti duh. Gorski je dugo gledao u taj crtež.

Otac Dominik mu je jednom, kad ga je uhvatio da crta u blatu, rekao da su “znakovi đavla trokuti i zvijezde.” Gorski je tada imao deset godina i nije razumio zašto bi đavao imao geometriju.

Sad je počeo razumjeti.

Vratio je knjigu Miroslavu.

— Gdje idete? — upitao je.

— Daleko od puteva na kojima nas može naći Crkva.

Gorski je gledao u brda iznad Oćevija.

— Znam jedno takvo mjesto — rekao je.

V. Uspon

Planina iznad Oćevija zvala se — u narodnoj predaji, ne na kakvoj karti — Crna Glava. Lokalni narod tamo je odlazio samo po drva, i to do određene visine. Iznad te visine, govorili su starci, živi drugačiji zrak. Pastiri su pripovijedali da stoka, ako zaluta previsoko, nekad ne nađe put natrag — ne jer pogine, nego jer ne želi. Samo stoji i gleda gore.

Gorski je znao za jamu u stijeni, sat hoda iznad granice drva. Tamo su gradili — sporo, od kamena i drveta — zaklonište koje je više ličilo na hermitažu nego na svetište.

Gorski je, tesar kakav jest, bio taj koji je rezao i slagao. I dok je radio, nožem je u nosače vrata urezao pentagram — onaj isti iz knjige, s obrnutim kutom dolje. Ne ritualno, ne uz izgovaranje formula. Samo ga je urezao jer mu se činilo da tu pripada. Kao da je prostor zahtijevao taj oblik da bi bio kompletan.

Konrad — treći vitez, Nijemac koji je najmanje govorio ali je znao najviše — pogledao je urezani znak i kimnuo bez komentara.

Do jeseni su imali krov i zidove i vatru koja se nije gasila.

VI. Rituali na Crnoj Glavi

Konrad je te prve zime počeo podučavati.

Nije odmah. Čekao je dok snijeg nije zatvorio puteve i dok niko od njih nije mogao niti htio sići. Onda je jedne večeri rasčistio prostor ispred ognjišta, uzeo ugljen, i na kamenom podu nacrtao krug. Unutar kruga nacrtao je pentagram. Na svakom kutu upisao je slova koja Gorski nije prepoznao — nisu bila latinska, nisu bila grčka.

— Što je to? — upitao je Gorski.

— Hebrejski — rekao je Konrad. — Imena. Svaki kut ima ime. Prizivanje ide redom.

— Što se priziva?

Konrad ga je gledao.

— Prisutnost. Ne osobu. Ne biće s licem i imenom kao što Crkva kaže. Nešto starije od toga. Nešto što je bilo prije nego je itko dao ime Bogu ili Sotoni.

Stajali su u krugu i Konrad je izgovarao formule na aramejskom. Gorski nije razumio tekst, ali razumio je ritam — bio je to ritam koji ne liči na molitvu, ne liči na glazbu, liči na disanje nečega što je mnogo veće od sobe.

Ništa se nije pojavilo. Vatra nije promijenila boju.

Ali nešto se promijenilo u tišini sobe. Kao da je zrak malo gušći. Kao da je prostor malo manji. Ne ugrožavajuće — samo prisutniji.

Radovan, koji je stajao u kutu i gledao, rekao je: “Osjećam da me netko gleda.”

— Da — rekao je Konrad. — To je točno.

VII. Ljeto i pentagram na stijeni

U ljeto, za solsticij, Konrad je rekao da ritual treba biti izvana.

Gorski je klesarskim dlijetom — istim kojim je radio prozorske okvire i pragove — dva dana radio na ravnoj stijeni iza skloništa. Urezivao je pentagram u punu veličinu: toliko velik da je čovjek mogao stati u njega. Precizan, s krugom koji je tačno odgovarao proporcijama iz knjige, s obrnutom zvijezdom gdje je donji kut usmjeren prema zemlji.

Bio je to najbolji posao koji je Gorski ikad napravio. Tesar kakav je bio, znao je kad nešto leži ravno i kad ne leži — a ovaj pentagram je ležao ravno, linije su bile jednake, krug je bio savršen koliko je rukom moguće napraviti.

Miroslav je upitao zašto zvijezda gleda dolje.

— Jer nebo svi gledaju — rekao je Konrad. — Ovo je podsjetnik da postoji još jedna strana.

Te noći su stajali u pentagrmu — sva trojica, plus Gorski — i Konrad je čitao iz knjige glasno, po prvi put, umjesto da šapće. Aramejske riječi su na planinskom zraku zvučale drugačije nego u zatvorenoj sobi — rasprostranjenije, kao da planina prima zvuk drugačije od kamenih zidova.

Gorski je stajao i gledao u nebo i osjećao pod nogama kamen koji je sam uklesao i mislio: ako postoji nešto ispod svega, ja stojim iznad njega i pozivam ga. A ako ništa ne postoji, onda je ovo samo čovjek koji stoji na kamenu i gleda u zvijezde, što je i samo po sebi dovoljno.

Svejedno mu je koji zaključak bio točan.

VIII. Radovanova smrt i znak na grobu

Radovan je umro prve zime — ruka koja je nedostajala oduzela mu je ravnotežu telesnih sokova, i kašalj koji je počeo u studenom nije stao.

Gorski ga je sahranio na padini ispod skloništa.

Na kamen groba uklesao je pentagram. Manji od onog na stijeni, ali isti oblik, ista proporcija, ista obrnuta zvijezda.

Miroslav ga je gledao kako radi i rekao: “Crkva mu ne bi odobrila taj križ.”

— Zato ga i stavljam — rekao je Gorski. — On je odbacio njihov križ. Neka ima ovaj.

Konrad je stajao iza njih i šutio, ali je kimnuo.

IX. Miroslavova knjiga

Šeste godine na planini, Miroslav — koji je sve više kašljao, koji je do ljeta već znao što ga čeka — dao je Gorskom kožni omot s knjigom.

— Uzmi. Znaš više od mene sad.

— To nije točno.

— Uzmi svejedno.

Gorski je uzeo. I onu zimu, kad je Miroslav umro i kad je ostao samo s Konradom, čitao je knjižne rubne bilješke koje je Miroslav godinama dodavao. Bile su na mješavini talijanskog i latinskog i nečeg što je mogao biti dalmatinski dijalekt, sitnim rukopisom, mjestimično prekrižene i prepisane.

Jedna bilješka, kraj opisa zimskog rituala, glasila je: “Isprobano. Vatra nije promijenila boju ali pas u selu počeo je lajati prema planini dva sata bez prestanka. Možda slučajnost. Možda ne.”

Gorski je pročitao to i nasmijao se — prvi put u godinama, pravi smijeh, ne gorki.

Sjetio se psa iz Oćevija koji je ponekad lajao prema Crnoj Glavi bez razloga.

Sjetio se da je mislio kako je to zbog vukova.

X. Inkvizitor

Sedme godine, u kasno proljeće, u Oćeviju je stigao fratar.

Zvao se brat Toma, bio je iz Splita, putovao je s dva konjanika i jednim pisarom, i imao je nalog Rima da istraži “heretička naučavanja koja se šire Bosnom.” Bosanska Crkva — tajanstvena institucija koja je živjela između Rima i Konstantinopola — bila je pod sumnjom. Papa Honorije III. bio je napisao da su Bosanci “gori od Saracena.” Brat Toma je bio tu da konkretizira tu optužbu.

Jedan susjed — iz razloga koji su bili kombinacija bogobojaznosti i stare svađe oko granice polja — rekao je fratru za ljude na Crnoj Glavi.

Brat Toma je bio pametan čovjek. Znao je da je nasilje sporo i skupo. Krenuo je sam na planinu.

Gorski ga je vidio odozgo dok je penjao.

Pusti ga da dođe.

Brat Toma je sjeo na kamen ispred skloništa, odmorio se, prihvatio vodu, i pogledao urezani pentagram na nosaču vrata.

Nije ništa rekao o njemu odmah. Pogledao ga je dugo, pažljivo, kao čovjek koji prepoznaje nešto što je vidio u tekstu.

— Čuo sam zanimljive stvari o vama — rekao je napokon.

— I ja o vama — rekao je Gorski.

Razgovarali su do zalaska. Brat Toma je bio, Gorski je morao priznati, najinteligentniji protivnik s kojim se ikad sreo — poznavao je iste izvore, iste rasprave, čak neke od aramejskih tekstova. Crkva ih je poznavala jer ih je skupljala i zaključavala.

Na odlasku, brat Toma se okrenuo prema pentagramu na vratima.

— Ovo — rekao je mirno — je razlog zašto dolaze drugi fratri. S konjanicima. I s vatrom.

Nije to rekao kao prijetnju. Rekao je to kao vremensku prognozu.

— Kada? — upitao je Gorski.

— Iduće ljeto, ako vas ovdje nađem u izvještaju.

Gorski je gledao u pentagram koji je sam uklesao.

— A ako vas ne nađemo?

Brat Toma se blago nasmiješio.

— Onda izvještaj opisuje praznu planinu.

Otišao je ne gledajući natrag.

XI. Konradov odlazak i ono što je ostalo

Te zime Konrad je rekao da ide prema istoku. U Transilvaniju. Tamo su planine veće i Crkva manje motri.

— Ti? — upitao je Gorskog.

— Ja ću još ostati.

— Zašto?

Gorski je gledao u pentagram na podu, onaj ugljeni, koji su godinama obnavljali svaki put kad bi se zamutio.

— Jer nisam završio.

Konrad je otišao u proljeće s konjačkom torbom knjiga. Nije se okrenuo na odlasku — nije to bio čovjek koji se okretao.

Gorski je ostao sam.

XII. Posljednja zima

Godinu dana sam na planini Gorski je radio.

Rezao je kamen. Uklesavao je pentagram na svakom velikom kamenu oko skloništa — ne sitno, ne skriveno, nego u punoj veličini, jedan za drugim, kao da označava teritorij. Ili kao da razgovara s nečim što gleda iz kamena prema van.

Na stijeni gdje je bio veliki pentagram, dodao je oko njega krug natpisa — prepisao je iz knjige formule koje nije sasvim razumio, ali je prepisao pažljivo, svako slovo točno. Tesar uvijek zna razliku između uredno i neuredno izvedenog posla. Ovaj je bio uredan.

Rituale je obavljao sam — stajao je u pentagramu na stijeni, u svim godišnjim dobima, i izgovarao formule koje je naučio od Konrada. Ne uvijek glasno. Ponekad samo šaptom. Ponekad samo pokretom usana, jer na planini zimi može biti previše hladno da bi se otvorila usta.

Što je osjećao — ne može se znati.

Zapisao je jednom, na margini Miroslavove knjige, kratko: “Treća noć u redu da ništa ne spavam a ne osjećam umor. Vjerojatno bolest. Ili nije.”

I ispod toga, drugom tintom, kao da je dodao kasnije: “Čuo sam nešto. Ne znam što. Znam da nije vjetar jer sam znao kako vjetar zvuči ovdje dvanaest godina i ovo nije to.”

XIII. Silazak

U proljeće dvanaeste godine na Crnoj Glavi, Gorski Barkić je sišao s planine.

Ne zato što ga je tjerao fratar — brat Toma je bio mrtav od kuge već pet godina, a oni koji su ga naslijedili imali su važnijeg posla u Languedocu. Ne zato što je bio iscrpljen. Sišao je jer je završio što je imao završiti, mada ne bi znao reći što točno.

Ušao je u Oćevije. Otac mu je bio umro. Kuća je bila prazna.

Sjeo je u praznoj kući i dugo sjedio.

Susjedi su ga gledali s prozora. Nitko nije prišao. Ali nitko ga nije ni prijavio. Jer u Oćeviju se zna da ima stvari koje su iznad sela i da te stvari treba ostaviti na miru. I jer je Gorski Barkić, ma što radio dvanaest godina u planini, ostao čovjek koji je gradio prozorske okvire ravno i pomagao kad je trebalo nešto sagraditi. Ponekad je dovoljno da netko radi dobro s rukama pa da ga se ne pita što radi s mislima.

Ostao je. Postao je tesar opet.

Ali nad ulazom kuće uklesao je pentagram u kamen praga — isti onaj, obrnute zvijezde, tačnih proporcija. Uklesao ga je duboko, da ne izbledi.

Otac Dominikov nasljednik, mladi fratar koji je prolazio jednom kroz selo, vidio ga je i prekrstio se.

Gorski ga je gledao s praga.

— Što je to? — upitao je fratar.

— Ukras — rekao je Gorski.

Fratar je otišao brzo.

Gorski Barkić umro je u starosti, bez djece, bez žene, bez nasljednika.

Osim kamena.

Pentagram na pragu kuće stajao je dugo nakon što je kuća propala. Stajao je i kad su na temelju izgradili nešto novo. Novi vlasnik je, kad je kopao temelje, naišao na kamen s urezanim znakom i nije ga bacio — nije znao zašto, samo ga nije bacio. Ukopao ga je malo dublje i sagradio iznad.

Na Crnoj Glavi, pentagram na stijeni stajao je duže od svega. Kiša ga je trošila, ali klesarski posao koji je Gorski Barkić napravio bio je solidan — tesar uvijek zna napraviti nešto da traje.

Pastiri koji su zalutalim životinjama pronalazili na toj visini pričali su da stoka ponekad stoji ispred stijene i gleda u urezane linije.

Nitko nije znao zašto.

Nitko nije ni pitao.