Smiljko Barkić i Obrana Beča

Smiljko Barkić i Obrana Beča

I. Put od Oćevija do Beča

Smiljko Barkić nije bio čovjek koji se žalio — osim kada je bio umoran. A bio je umoran gotovo uvijek.

Rođen u Oćeviju, malom selu ugnijezdenom između bosanskih brda gdje su zime duge kao pokora, a ljeta kratka kao dobra misao, Smiljko je bio čovjek kvadratnih ramena, kratkih nogu i nevjerojatno glasnih mišljenja. Imao je trideset i dvije godine, bradu crvenkaste boje kakva se viđa samo kod bosanskih Hrvata iz onih krajeva, i naviku da svakome u detalje objasni koliko mu je kojeg dana teško.

Kad je stigao poziv da se priključi kršćanskim snagama koje marširaju prema Beču, Smiljko se nije dvoumio. Uzeo je sabju, torbu s kačkavaljem i šljivovicom, i krenuo.

Problem je nastao prvog dana marša.

— Gospodine kapetane — rekao je Smiljko kapetanu Franji Keglevićem, vatrenom mladiću iz Karlovca koji je zapovijedao odredom od sto dvadeset Hrvata — hoćemo li se odmoriti kad stignemo na ono brdo tamo?

Keglević ga je pogledao ispod šljema.

— Barkiću, tek smo krenuli.

— Znam, ali kad stignemo gore, hoćemo li se odmoriti?

— Nećemo.

— A zašto?

— Jer idemo u rat, ne na izlet.

Smiljko je promrmljao nešto što nije bilo osobito pohvalno prema kapetanu Keglevićevim precima, i nastavio marširati. Ali nije zaboravio. Nikad nije zaboravljao kada mu netko uskrati odmor.

Drugog dana, negdje između Save i Drave, Smiljko je opet upitao.

— Kapetane, hoćemo li ovdje?

— Ne.

— Ali postoji jedan lijepi hlad tamo pod—

— Ne, Barkiću.

Trećeg dana nije ni pitao. Samo je njurgao. Njurgao je tiho, ali ustrajno, kao potok koji kapa u špilje — monotono, neprekidno, pomalo sugestivno ludo. Drugi vojnici su počeli hodati malo dalje od njega.

Jedini koji se nije odmicao bio je Jan.

II. Jan iz Biale Podlaske

Jan Podlaski bio je viši od Smiljka za glavu i pol, plave kose vezane u rep, s brkovima koje je, po vlastitom svjedočanstvu, počeo uzgajati u osmoj godini. Bio je iz Biale Podlaske, malog grada na rijeci Krznoj u istočnoj Poljskoj, i govorio je nekoliko jezika — nijedan od njih razumljivo.

Susreli su se kod Bratislave, gdje su se snage kršćanske koalicije počele spajati. Sobieski, kralj Poljske, već je bio u pokretu sa svojom slavnom husarijom — konjanicom s krilima od orlovog perja koja je tutnjala kroz srednju Europu kao grmljavina bez oblaka. Jan je bio jedan od pratećih pješaka, što mu nije smetalo jer je, kako je sam rekao, “konj jednom izgubio povjerenje u mene, a ja u njega, i tu smo se dogovorili.”

Jan je sjeo pored Smiljka za večerom jer je Smiljko imao šljivovicu.

— Što to piješ? — upitao je Jan na mješavini poljskog i latinskog.

— Šljivovica — odgovorio je Smiljko na mješavini bosanskog i ljutnje.

Janove oči su zasjale.

— U Podlaskoj imamo nešto slično. Zovemo to “razlog zašto otac spava na stolu.”

Smiljko ga je prvi put pogledao s nečim nalik simpatiji.

— Sjedni — rekao je.

Do ponoći su ispraznili bočicu. Smiljko mu je ispričao za Oćevije, za brda, za mater koja mu je rekla idi brani kršćanstvo ali se vrati na večeru. Jan mu je ispričao za Biału Podlasku, za rijeku, za sestru Małgorzatu koja “kuha kao anđeo a psuje kao husarski kaplar.” Nisu razumjeli ni polovicu onoga što je drugi govorio, ali to nije smetalo. Nekad je dovoljno što netko sjedi pored tebe i pije.

Od tada su marširali zajedno.

I Smiljko je njurgao dalje — sad i Janu, koji nije razumio dovoljno da bi ga to smetalo, što je Smiljku odlično odgovaralo.

III. Pred Bečom

Dvanaestog rujna 1683. godine, na padinama Bečke šume iznad grada, kršćanska vojska od oko sedamdeset tisuća vojnika stajala je nasuprot osmanskoj armiji Grand vezira Kare Mustafe Paše. Osmanlije su okruživale Beč već dva mjeseca. Grad je bio na rubu pada.

Kapetan Keglević je dao zadnji kratki govor.

— Vojnici, danas branimo kršćanstvo. Iza nas je Beč. Ispred nas je neprijatelj. Napadamo u trećem valu, iza carskih snaga.

— Gospodine kapetane — digao je ruku Smiljko.

Keglević je zatvorio oči jednu sekundu duže nego što je normalno.

— Što je, Barkiću.

— Ja sam jako umoran. Nisam spavao normalno od Oćevija. Ako obranimo Beč, možemo li se odmah odmoriti? Samo da znam.

Tišina u redu.

— Barkiću, ako preživimo danas, možeš spavati koliko hoćeš.

— Dobro — rekao je Smiljko. — Ali to ste mi rekli i za ono brdo kod Save.

Kapetan Keglević mu je okrenuo leđa i počeo se moliti Bogu, što je možda bio jedini razgovor koji je tog jutra obećavao više od razgovora sa Smiljkom.

A Smiljko je stajao u svom redu, nervozan i iscrpljen i frustriran i neispavan i — kako bi se ispostavilo — savršeno spreman za rat.

IV. Bitka

Kad su trube zasvrale i val napada krenuo, Smiljko Barkić nije planirao biti junak.

Planirao je odraditi što mora i onda sjesti.

Ali u njemu su se nakupile tri tjedna nespavanog marša, dva tjedna njurganja na koje nitko nije reagirao kako treba, jedna bočica šljivovice podijeljena s Poljakom, i ono što bi se moglo nazvati principom kompresiranog bosanskog karaktera — što ga duže stišćeš, to snažnije iskoči.

Kad je Kara Mustafina laka konjica krenula prema liniji, Smiljko se odjednom našao ispred svih.

Nitko nije sasvim siguran kako se to dogodilo. Jan je kasnije tvrdio da je Smiljko jednostavno počeo hodati prema naprijed usred govora, i da ga nitko nije zaustavio jer su svi mislili da ima razlog. Keglević je zapisao u izvještaju da je “vojnik Barkić pokazao iznimnu inicijativu.” Sam Smiljko je rekao jedino: “Čekao sam tri tjedna da sjednem. Onda sam odlučio da je brže završiti.”

Vikao je na turski. Ne turski jezik — vikao je prema Turcima, na bosanskom, što su Turci možda i razumjeli, jer je bosanski u to doba bio geografski dovoljno blizu da napravi osjećaj.

Vikao je otprilike ovako: “DAJTE MI DA ZAVRŠIM OVO I DA SJEDNEM, MAJKU VAM!”

Turska laka konjica, koja je navikla na organizirani otpor, nije bila psihološki pripremljena za jednog umornog Bosanca koji im trči ususret s izrazom čovjeka koji ima važnijeg posla.

Povukli su se lijevo.

To je otvorilo prolaz koji je kapetan Keglević, vojni čovjek do srži, instinktivno iskoristio. Sto dvadeset Hrvata je krenulo za Smiljkom. Unutar dvadeset minuta, taj segment linije je bio probijen.

Jan Podlaski, koji je trčao u drugom valu, vidio je Smiljka kako se bori i pomislio: ovaj čovjek ili je lud ili je svetac, a svetac vjerojatno ne psuje tako.

Oko podneva, husarija kralja Sobieskog krenula je u veliki napad s visova Kahlenberga — oko tri tisuće konjanica s krilima, najveća konjička jurišna formacija u europskoj povijesti, koja se s brda survala prema osmanskom logoru kao živi vjetar. Kara Mustafa je, vidjevši to, prvotno mislio da vidi anđele ili paklene duhove. Bile su to oboje — ovisno s koje strane si stajao.

Do večeri, Osmanlije su bježale. Beč je bio slobodan.

V. Noć poslije bitke

Smiljko je sjeo na kamen kod nekog razrušenog zida i zatvorio oči.

Jan je sjeo pored njega.

Dugo su šutjeli.

— Živ si — rekao je Jan na svom bosansko-poljsko-latinskom esperantu.

— Da — rekao je Smiljko.

— Bio si prvi.

— Nisam planirao.

— Znam. Vidio sam tvoje lice. Izgledao si kao čovjek koji ide tražiti dug, ne voditi juriš.

Smiljko je otvorio jedno oko.

— Htio sam samo sjesti — rekao je.

Jan se nasmijao. Smijao se dugo, onim smijehom koji dolazi kad si preživio nešto što nisi bio siguran da ćeš preživjeti — malo histerično, malo olakšano, pomalo ludo.

Smiljko ga je gledao.

— Što je smiješno?

— Ti — rekao je Jan. — Ti si oslobodio Beč jer nisi mogao sjesti.

Smiljko je razmislio o tome.

— Možda — rekao je. — Ali sad ću sjesti.

I sjeo je. I zaspao je za pet minuta, na kamenu, s kacigom na glavi i sabljom u ruci, dok je Beč još gorjelo tu i tamo i dok su pobjednički vojnici pjevali i slavili oko njega.

Kapetan Keglević ga je gledao i rekao samo: “Zaslužio je.”

VI. Put prema Bialoj Podlaskoj

Idućeg jutra, Jan mu je rekao:

— Dolazi u Podlasku. Imat ćeš krevet. Pravi krevet.

Smiljko je otvorio oči.

— Govoriš ozbiljno?

— Ozbiljno. Moja obitelj ima kuću. Imamo sobu. Imat ćeš krevet, večeru i — Jan je zastao, s onom specifičnom pauzom čovjeka koji sprema nešto važno — imam sestru.

— Sestru.

— Małgorzata. Dvadeset i šest godina. Visoka ovako. Kosa tamna. Kuha dobro. Psuje bolje.

Smiljko je sjeo.

— Zašto mi govoriš za sestru?

Jan ga je gledao ravno u oči.

— Jer onaj tko je jučer trčao ispred sto dvadeset vojnika prema osmanskoj konjici jer je bio nervozan da ne može sjesti — takav čovjek je točno pravi za Małgorzatu. Ona je također dosta nervozna.

Smiljko je to razmatrao.

— Dobro — rekao je. — Ali na putu se odmaramo.

Nisu se odmarali.

Jan je bio entuzijastičan putnik, sklon pjevanju, sklon razgovorima sa seljacima koje bi sreli na putu, sklon zaobilaznicama koje su, prema njemu, bile “kraće ali živopisnije”, a prema Smiljku bile “duže i besmislene.”

Smiljko je spavao na konju.

Ovo nije metafora. Smiljko Barkić, koji je od Oćevija do Beča tri tjedne zahtijevao odmor koji mu nitko nije dao, koji je od akumulirane nervoze ušao u osmansku konjicu kao topovska kugla s nogama — taj isti Smiljko se od Beča do Biale Podlaske doslovno odmarao. Glava mu je klonula na lijevo, ruke su labavo držale uzde, a konj — star, mudar, siv, ime mu je bilo Pepeljko, što je Smiljko smatrao uvredljivim — hodao je pored Janovog konja kao da cijela situacija njemu osobno ne predstavlja nikakav problem.

Jan ga je jednom probudio jer su naišli na lijepu panoramu rijeke Visle.

— Smiljko, pogledaj—

— Mm — rekao je Smiljko, i vratio se spavati.

Jan je prolazniku seljaku objasnio situaciju: “Moj prijatelj je oslobodio Beč i sad spava. Normalno.”

Seljak je kimnuo kao da je to savršeno razumno.

VII. Biała Podlaska

Stigli su u Biału Podlasku u listopadu, kad su lipe već bile bez lišća a zrak imao onaj oštar miris koji zima šalje kao izviđača.

Kuća obitelji Podlaski bila je velika, drvena, topla. Otac — širok čovjek s brkovima još većim od Janovim — ih je dočekao na pragu, zagrlio Jana, a Smiljku stisnuo ruku s onom snagom kojom se pokazuje karakter.

A onda je iz kuće izašla Małgorzata.

Smiljko je bio umoran. Smiljko je bio prljav od puta. Smiljko je godinama bio u ratnim pohodima i nije imao iluzija o romansi.

Ali Małgorzata je bila — Jan je imao pravo — visoka i tamne kose i imala je pogled kojim je gledala Smiljka s onom mješavinom radoznalosti i skepticizma koji je odmah rekao: ovo nije žena kojoj se može njurgati a da ne dobije odgovor.

— Ti si Bosanac? — rekla je na latinskom.

— Da — rekao je Smiljko.

— Jan kaže da si oslobodio Beč.

— Jan preuveličava.

— Jan kaže da si trčao prema Turcima jer nisi mogao sjesti.

Smiljko je zastao.

— To je… djelomično točno.

Małgorzata ga je gledala još trenutak.

— Uđi — rekla je. — Večera je gotova.

To je bio početak.

Smiljko Barkić iz Oćevija oženio je Małgorzatu Podlasku sljedeće godine u proljeće. Jan mu je bio kum, što je Smiljko prihvatio uz napomenu da “za kuma trebam nekoga tko neće pjevati tokom ceremonije”, što Jan nije obećao i nije ispunio.

Kapetan Keglević je u svom konačnom izvještaju o bitci kod Beča naveo Smiljka Barkića kao vojnika koji je “pokazao nekonvencionalnu ali učinkovitu borbenu inicijativu.” To je bio najtaktičniji opis koji je Keglević mogao smisliti.

Smiljko je živio u Bialoj Podlaskoj do kraja života. Naučio je poljski dovoljno da razgovara, ali nikad dovoljno da prestane zvučati kao da ga nešto žulja. Małgorzata je naučila nekoliko bosanskih riječi, uglavnom onih koje je Smiljko koristio kad je bio nervozan, što je bilo korisno jer ga je odmah razumjela.

Imali su četvero djece. Prvog sina nazvali su Jan.

Jan Podlaski je bio kum i svima je rekao da je to bila njegova ideja.

Smiljko mu nije proturječio.

Nekad je prijateljstvo važnije od točnosti.